I.5 Vṛttayaḥ pañcatayyaḥ kliṣṭā akliṣṭāḥ
Postoji pet vrsta fluktuacija uma, koje su ili bolne ili bezbolne
vṛttayaḥ – promjenjiva stanja uma, fluktuacije uma
pañcatayyaḥ – pet puta, peterostruki
kliṣṭāḥ – štetan, škodljiv, bolan
akliṣṭāḥ – neštetan, neškodljiv, bezbolan
U petom aforizmu se govori o pet primarnih aktivnosti koje um obavlja tijekom života. To su svakodnevne fluktuacije uma koje će se obraditi u narednim sutrama.
Naša mentalna aktivnost se temelji na dualnom načelu prema kojemu pažnja uma može ići u dva smjera: prema aktivnostima koje su ugodne (bezbolne) ili u suprotnom smjeru od aktivnosti koje su neugodne (bolne).
Tražimo neki način, filozofiju, napitak, vježbu, mantru, instant način koji će okončati naše patnje i donijeti trajno zadovoljstvo. Tražimo u materijalnom svijetu, tražimo u duhovnom svijetu… a zaboravljamo da je zadovoljstvo i sreća koju tražimo već u nama. Naše fluktuacije uma, vrittiji, mogu zakloniti sreću koja je naša prava priroda ili ostaviti tu sreću neometenom.
Kako bismo bili u svojoj pravoj prirodi, sreći i zadovoljstvu, potrebna je jasnoća, pravilno rasuđivanje i nesebičnost. Kada imamo jasne misli, pravilno rasuđujemo i prakticiramo nesebičnost, razbijamo okove neznanja koji nas vode u patnju. Nasuprot tome, mentalne aktivnosti koje donose bol i patnju su pod utjecajem neznanja i pomažu u održavanju njegove moći i utjecaja.
Ova dva puta su kao dva vrtloga koji dobivaju ili gube jačinu zamaha prema mislima i postupcima svakog od nas. Naš tok misli odražava neznanje i često nas nosi i baca na stijene jada i patnje. Prakticirajući yogu povećavamo zamah bezbolnog vrtloga i više boravimo u njemu.
Svaka meditacija, molitva, nesebično djelovanje, proučavanja visokih ideala ili ponavljanja mantre dodaje snagu zamahu bezbolnih vritisa, jačajući njihov utjecaj u našim životima. S vremenom vrtlog bez boli dobiva dovoljnu snagu da prevlada bolni. Nijedan yogijski čin, koliko god bio mali, nikada nije uzaludan i doprinosi samoostvarenju.
Izvor naše boli je naš vlastiti dogovor ili očekivanje. Um, kada ga više ne potiču procesi mišljenja usredotočeni na sebe, postupno se smiruje, postaje jasan i miran. Rad uma u nesebičnom načinu rada ne donosi izravno zadovoljstvo; jednostavno ostavlja um na miru kako bi unutarnja radost mogla zasjati.
