Da mi je netko rekao prije 10 godina da ću biti cijelu godinu u potpunosti bez shoppinga, vjerojatno bi prije pomislila da će sve trgovine nestati nego da ću ja biti ta koja će odlučiti da neće kupovati.
Nećemo se lagati, volim kupovati! Volim biti u trgovini, naročito na sniženjima, manijakalno kopati po policama, gelenderima, tražiti baš ono što sam zamislila iako se to zamišljeno konstantno preoblikuje u mojoj glavi pod utjecajem svakog predmeta kojeg uhvatim u ruku. Ono uzbuđenje kada ulaziš u neonsko osvijetljene kabine (zašto ne koriste neko prirodnije svjetlo, nikad mi nije bilo jasno), isprobavaš, oblačiš, presvlačiš, viriš iz kabine i bosa trčiš do police po drugi broj, ponovno oblačiš, presvlačiš, kombiniraš…cijeli svijet je tvoj u tom trenutku, ništa drugo nije važno, na ništa drugo ne misliš osim kako i s čim upariti taj odjevni predmet i kako i gdje ćeš ga obući, što ćeš raditi i kako ćeš se osjećati… Da, znam, zvuči prilično ovisnički, ali ja nisam ovisnica, tek povremeni rekreativni korisnik te legalne, strašne, droge.
Inače, ta ovisnost se ne odnosi samo na cipelice i hlačice i suknjice i majice, ona polako preuzima i najobičniji odlazak u kvartovski dućan. Umjesto kilograma jabuka i soli, vraćam se kući s kilogramom narandža, kilogramom mandarini, ananasom, patlidžanom, dvije tikvice, 5 kg krumpira, 2 pakiranja zobenih pahuljica, omekšivačem, rižom, tjesteninom i sokom od rajčice. Soli nigdje…
Da li je moguće da zaista nemam nikakav karakter, svoje ja, da odolim svakodnevnim iskušenjima shoppinga? Zbog čega mi se oči zasjaje, srce ubrzano zakuca, disanje postaje sve kraće i brže? Je l’ moguće da sam zaljubljena u shopping?
Godinama sam tako živjela, punih ormara i praznih računa. I iako su mi sve reklame i oglasi i stranice na internetu pokazivale da ako imam to i to da ću biti s velikim smiješkom na licu (baš kao na slici), ništa se nije dogodilo. Ormari su se punili, bilo je odjeće i obuće koje nisam nikada ni obukla (još sa ceduljom). Naravno, sve više i više nisam imala što za obući. To je taj paradoks, kada su ormari prepuni, nikada nemaš što za obući.
I onda, prije 3-4 godine, čujem za nešto nevjerojatno i to iz prve ruke. Jedna yogina koju sam upoznala u mom yoga domu, Suryalli, mi je otkrila čitav novi svijet. Ne-shopping. Pravila su prilično jasna: nema kupovine odjeće ni cipela ni gaća ni čarapa ni samooveslatkemajicejerjesamo20kn. NIČEGA!
U prvi trenutak sam bila zaprepaštena, nisam mogla shvatiti ni procesuirati izneseno. Kako je moguće da je izdržala godinu dana bez shoppinga. Pa sigurno ti nešto treba, mislim, ideš na neko događanje, svatove, rođendane, popodnevnu kavu, hiking na brdo, kupanje u jezeru, more, poslovni event, kod prijateljice, kod prijatelja, na kratko putovanje, na dugo putovanje… toliko je prilika u svakodnevnom životu za ponoviti se i razveseliti tom malom krpicom. Pa zašto si je ne bih priuštila??? Na kraju krajeva, zato radim svaki dan preko 10 sati i JA TO ZASLUŽUJEM!
No, ideja se kuhala negdje u pozadini, sve češće kipjela i izlijevala se. I tako sam odlučila probati. Neće mi se ništa dogoditi, nitko me neće ubiti, tući, ako probam, mislim, bez ikakve obaveze vremenske ili bilo kakve druge, malo, samo malo, biti bez shoppinga. Prilično stidljivu odluku, bez ikakve vjere u sebe, sam donijela u prvim danima 2020.g.
I onda je krenulo… borba s Portanovom (ne gledaj nikuda, samo u pod), borba s internetom (scroll, scroll, scroooolll), borba sa samom sobom i odlukom. Priznajem, korona je pomogla u ne-shoppingu. Prvi lockdown je taman bio u vrijeme najveće ovisničke krize, nisam ništa kupila 3-4 mjeseca i toliko sam željela nešto da me razveseli i upotpuni.
I u tom trenutku, sve je sjelo na svoje mjesto. Yogijska učenja su prevladala nad impulzivnim porivima ega. Ja zaslužujem biti vesela i sretna, potpuna, bez ikakvog vanjskog podražaja. JA JESAM vesela i sretna, potpuna, bez ikakvog vanjskog podražaja. Da li sam zaista mislila da ovaj život koji sam dobila, ovo tijelo koje sam dobila, ovo jutro koje sam dobila, nije dovoljan razlog da budem sretna i vesela? Da li sam zaista mislila da ta mala majica može ispuniti prazninu u meni?
Svaki dah će ispuniti prazninu u meni, ako znam svjesno udahnuti. Svako jutro, sunčano ili kišno, će me razveseliti, ako ga znam svjesno pogledati. Svaki korak će me obradovati, ako znam svjesno koračati. Ako samo pustim da me život nosi i baca okolo, nema te hrpe odjeće i cipela koja može nešto popraviti.
Počela sam uživati u ne-shoppingu. Veselila me spoznaja da ne moram kupiti ništa jer sam svjesna da me taj odjevni predmet neće spasiti. Ruku na srce, velika većina nas ima toliko odjeće da imamo što nositi narednih 10 godina. Samo treba srediti ormar, posložiti što inače nosimo, a što nismo nosili, izbaciti van. Naravno, ima nas kojima je teško bilo što baciti ali zato ja prvo stavljam sve što ne nosim u kutije koje spremim na 1-2 godine i onda otvorim. Ako mi se još uvijek ništa ne nosi iz te kutije, proslijedim ju dalje. I kada pogledate, uvijek nosite jedno te isto, bez obzira na to što sve imate u ormaru.
Evo, prošla je godina dana. Preživjela sam. Zaista mi nije ništa falilo. Bilo je iskušenja, prekrasnih sniženja odjeće koju baš zaista nosim. Ali, nisam poklekla i jako sam ponosna. I puno sretnija i ispunjenija nego prije godinu dana.
Sve razmišljam, da skoknem kupiti par čarapa i tajice koje su pukle pa da nastavim?